Arheolozi su utvrdili da su stari Babilonci proizvodili pivo 7000 godina prije Krista. Koristili su ječmeni šećer i pšenicu. Odavde se ovaj proizvod prenio u Egipat, Perziju, Grčku, Rimsko carstvo i postepeno po cijelom starom kontinentu.
Drevni Egipćani su proizvodili nešto nalik na današnju pivu 2000 godina prije Krista. Graditelji Stonehenga su nesumnjivo imaju priliku piti ovu tekućinu. Rimljani su proširenjem svojeg carstva svugdje pokušavali uvesti proizvodnju vina. Međutim, klima nije pogodovala rastu vinove loze nego je više pogodovala rastu žitarica. Zbog toga se postepeno širila proizvodnja piva. Najprije kod kuće, na farmama, u putnim konobama i u samostanima. Zbog nedostatka znanja o načinu konzerviranja piva, ono se uglavnom radilo i trošilo u hladnijim mjesecima od rujna do maja. Otkrićem pivskog kvasca, parnog stroja i naročito tehnologijom za hlađenjem došlo je do ogromne ekspanzije proizvodnje ovog napitka po cijeloj Europi i kasnije po svijetu.
Naravno, kako se više proizvodila piva, to je privukla pozornost financima. Prvi službeni porez na pivu uveden je 1188, kada je Henry II uveo takozvani 'Saladin desetina' s opravdanjem potrebe za financiranjem križarskih ratova.
Ale pivo se stoljećima radilo bez hmelja. Tek je u 15. stoljeću hmelj uvezen u Englesku da bi se koristio kao začin i konzervans. Trebalo je proći još 150 godina dok je hmelj prihvaćena kao vitalni dio ukusa Ale piva. Prije 15. stoljeća, Ale je bio začinjen sa začinskim biljem, kao što su ružmarin i timijan: Tek sa hmeljem, sa svojim blagim antiseptičkim kvalitetama, Ale pivo se uspjelo sačuvati od kvarenja.
